Hrvatska pred sobom nikad nije imala jasnije i blistavije prilike

Elisabetta Capannelli, direktorica Svjetske banke za Hrvatsku i Sloveniju na kraju mandata:

Hrvatska mora znatno ubrzati provedbu ključnih reformi želi li zauzeti mjesto u naprednim europskim gospodarstvima

Svoje četiri godine boravka u Zagrebu Elisabetta Capannelli zapamtit će vjerojatno bolje od mnogih drugih angažmana u 30 godina karijere u Svjetskoj banci. Nakon dovršetka nove strategije za Hrvatsku, baš kad je računala usporiti hektični tempo, zaredali su se pandemija, razorni potresi i gospodarska kriza i mandat je krenuo u potpuno neočekivanom smjeru.

Završava vam četverogodišnji mandat u Hrvatskoj. Kad povučete crtu, kako ocjenjujete godine Vlade Andreja Plenkovića u provedbi reformi? Što su po vama najveći uspjesi, a gdje je podbacila?

Protekle četiri godine bile su itekako uzbudljive i moja procjena je pozitivna. Tijekom mog vremena ovdje Hrvatska je uspješno gradila na temeljima svog članstva u Europskoj uniji, ušla u mehanizam ERM II i postavila osnove da postane dijelom eurozone i Schengena. Osobno, posebno me se dojmio ekonomski odgovor Hrvatske na pandemiju bolesti Covid 19.

Širom svijeta Covid 19 je prouzročio najsnažniji pad gospodarstva još od II. Svjetskog rata, a siromaštvo u svijetu poraslo je prvi puta u zadnjih 20 godina. Hrvatska je 2020. bila jedna od najpogođenijih zemalja EU, a BDP joj je pao za 8%. Stvari su dodatno pogoršala i dva razorna potresa u ožujku i prosincu 2020. čija se sveukupna šteta procjenjuje na gotovo 30 posto BDPa.

Nakon krize iz 2009. Hrvatska si nije mogla priuštiti velik paket fiskalnih poticaja i mučila se s najdugotrajnijom recesijom u EU. Stopa nezaposlenosti joj se i više nego udvostručila, na 17,3%. No, pokazala se spremnijom za suočavanje s aktualnom krizom zahvaljujući svojim čvrstim makroekonomskim temeljima. Naime, zemlja je tri uzastopne godine bilježila proračunske viškove, a javni dug postojano se kretao silaznom putanjom. To je Vladi omogućilo da osmisli odgovarajući paket mjera radi potpore privatnom sektoru i radnicima čime je spriječena još dublja recesija. Bude li kampanja cijepljenja dobro napredovala i nakon ljeta ne bude novih ograničenja, Hrvatska bi mogla zabilježiti čak i snažniji oporavak (procjenjujemo da će BDP u 2021. porasti za 5,5%, a u 2022. za 6,2 %), a do povratka realnog BDPa na pretpandemijske razine trebalo bi doći već 2022., kao i u slučaju ostalih članica EU.

No, Hrvatska može još bolje. Konvergencija s ostatkom EU bila je spora, u čemu su se ogledali struktura gospodarstva i strukturna uska grla. Izvozni sektor, koji bi trebao biti zamašnjak rasta u malom i otvorenom gospodarstvu poput hrvatskog, još uvijek je premalen. Provedba teških reformi odvija se sporo, katkad čak i unatoč velikom trudu Vlade. Hrvatska će trebati znatno ubrzati provedbu ključnih reformi želi li zauzeti mjesto među naprednim europskim gospodarstvima. No, za Hrvatsku ne mogu ni zamisliti bolji trenutak od ovog da djeluje još brže i letvicu podigne još više.

U kolumni za Poslovni dnevnik prije 2,5 godine Hrvatsku ste opisali kao uspavanu ljepoticu koja nikako da se probudi. Kako na to gledate danas?

Bilo je to ne tako davno, u prosincu 2018., a sad se čini gotovo kao da smo živjeli u drugom svijetu. Kad sam govorila o tadašnjim izazovima i prilikama, nismo mogli ni naslutiti nevolje s kakvima će se svijet suočiti.

Uzmemo li obzir da je Hrvatska u ožujku 2020. uvela stroge restriktivne mjere, da ju je nekoliko dana kasnije uzdrmao jak potres, pa nakon devet mjeseci još jedan, smatram da se u tim izazovnim okolnostima snašla itekako dobro. To potvrđuje moj dojam da Hrvatskoj ide jako dobro kad je suočena s teškim krizama, ali nailazi na otpor kad se treba pozabaviti dubokom preobrazbom gospodarstva. Premda imamo razloga za optimizam, stvarno buđenje tek predstoji i još uvijek iščekujemo taj poljubac.

Hrvatska pred sobom još nikad nije imala jasnije i blistavije prilike. Ovdje bih istaknula tri najvažnije. Kao prvo, sada se čvrsto usidrila u EU, a uskoro će ući i u eurozonu što će omogućiti još snažniju gospodarsku integraciju. Drugo, politička stabilnost Hrvatske mogla bi joj omogućiti da lakše donese smione odluke i do kraja riješi određena pitanja povezana s upravljanjem. Tu je i novi naraštaj državnog i lokalnog vodstva, kao i snažnije sudjelovanje građana koji zahtijevaju promjene i brže djelovanje. I treće, Hrvatska će uskoro imati pristup sredstvima iz instrumenta “EU sljedeće generacije”. Već samo bespovratna sredstva iz Instrumenta za oporavak i otpornost čine oko

12% hrvatskoga BDP-a (iz 2019.), daleko najveći udio među zemljama srednje i istočne Europe.

Vlada je nedavno donijela Nacionalni plan oporavka i otpornosti koji sadrži smioni program reformi za idućih šest godina i pruža jedinstvenu priliku za popunjavanje određenih reformskih i investicijskih praznina koje zemlju još koče u napretku. Bude li taj plan u potpunosti i učinkovito proveden, Hrvatska će moći ubrzati konvergenciju s EU, postaviti bolje temelje dugoročnom rastu te stvoriti otpornije, zelenije i ravnopravnije društvo.

U Svjetskoj banci prije pandemije izračunali ste da će Hrvatska, zadrži li stope rasta od 3 posto, Slovačku sustići za 9, a Austriju za 26 godina (tadašnje razine). Koliko je pandemija poljuljala tu računicu, gdje smo danas u odnosu na zemlje u okruženju?

Pandemija zasad nije znatnije promijenila dinamiku hrvatskog hvatanja koraka s ostalim državama EU pa je konvergencija i dalje spora. Slab rast produktivnosti još je jedan od najdugovječnijih problema i jedan od glavnih razloga zbog kojih je Hrvatska pri dnu ljestvice EU prema BDP-u po glavi stanovkom Stoga mi je bilo drago vidjeti da se u Nacionalnoj razvojnoj strategiji RH ubrzanje konvergencije navodi kao jedan od prioriteta.

Svjetska banka izradila je niz analiza kako bi pripomogla informirati taj dokument. Ostvarivanje produktivnosti iziskivat će otklanjanje strukturnih uskih grla, što uključuje jačanje državnih institucija, ponajprije javne uprave i pravosuđa, kao i daljnje unapređivanje poslovnog okruženja. Kako zemlja više ne bi toliko ovisila o turizmu, u privatnom su sektoru nužna su veća ulaganja u istraživanje i razvoj, potpora mladim inovativnim tvrtkama i preobrazba nekih većih poduzeća. Isto tako, za dugoročni rast veoma su važne i mjere politike okrenute ravnopravnosti, ulozi žena i obrazovanju.

S druge strane, hrvatske potencijale za rast mogli bi sputati i negativni demografski trendovi. Prije ove krize Hrvatska je već bila suočena s nedostatradne snage u određenim sektorima poput turizma i građevinarstva, kao i u nekim visokokvalificiranim zanimanjima presudnima za veću produktivnost i konkurentnost. Očekujem da će Hrvatska na slične izazove naići i narednim godinama. Postoji određena svijest o tome da tu treba poduzeti neke korake. Hrvatska je među prvima u svijetu regulirala rad digitalnih nomada da privuče mlade, obrazovane stručnjake, a olakšala je i zapošljavanje stranih radnika. No, takvi koraci neće biti dostatni. Trebat će povećati stopu participacije radno sposobnog stanovništva, osobito žena čija je stopa sudjelovanja na tržištu rada znatno niža nego muškaraca, a morat će osmisliti i aktivne politike u području imigracije.

Da li je po vama Vlada zacrtala dobar put Nacionalnim programom oporavka i otpornosti (NPOO). Poduzetnici (i neki ekonomisti) kritiziraju premalo sredstava privatnom sektoru, upozoravaju da infrastruktura ne stvara multiplikativni efekt ni dugoročni rast BDP-a, a o korupciji da ne govorimo...

Mehanizam za oporavak i otpornost (RRF) novi je instrument. Riječ je o glavnom i najvećem odgovoru EU na krizu nazvanog „EU sljedeće generacije” (NGEU), plodu goleme težnje da se članicama pomogne u prevladavanju gospodarskih i društvenih posljedica pandemije. Rukovodi se vlastitim propisima, pravilima i mjerilima. RRF je zamišljen radi poticanja reformi kojima će se prevladati dugogodišnji reformski izazovi i po svojoj naravi je okrenut javnom sektoru kao glavnom korisniku.

Svesrdno bih pozvala privatni sektor da se usredotoči na Plan (i prati njegovu provedbu) u cijelosti, a ponajprije na to kako će se provoditi predviđene reforme u pogledu lakoće poslovanja, administrativnog rasterećenja, povećanja učinkovitosti pravosuđa, unapređenja vještinika. na učenika i studenata te uvođenja fleksibilnosti na tržište rada. To su ključni sastojci Plana koji će poduzetnicima uvelike olakšati život jer će im omogućiti da ugrabe nove tržišne prilike, rastu, zapošljavaju i, u konačnici, dožive procvat.

(Ne)očekivane okolnosti

U Hrvatsku sam stigla nakon više izazovnih angažmana, misleći da ću u Zagrebu provesti više-manje mirne godine. To nije moglo biti dalje od istine

U kojoj je mjeri Svjetska banka u protekle četiri godine pomogla Hrvatskoj?

U Hrvatsku sam stigla nakon više izazovnih angažmana, misleći da ću u Zagrebu provesti više-manje mirne godine. To nije moglo biti dalje od istine. Prvi dio mandata provela sam u svakodnevnom savjetovanju oko nove strategije u kojoj će se ogledati promjena u pristupu Banke prema poslovanju u Hrvatskoj kao zemlji s visokim dohotkom. Time nam je zacrtan novi pravac djelovanja. Uveli smo nove instrumente: manje zajmova, a više programa tehničke pomoći kakve provodimo i u drugim razvijenijim zemljama.

I baš kad sam se spremala malčice usporiti, dogodili su se pandemija i potresi. Do lipnja 2020. već smo odobrili dva nova zajma (za obnovu nakon zagrebačkog potresa i za ublažavanje posljedica krize) u iznosu od 411 milijuna eura. Potom zajam HBOR-u od 200 milijuna eura za osiguranje likvidnosti poduzećima u slabije razvijenim područjima, tvrtkama u vlasništvu ili pod vodstvom žena te mlada poduzeća. U proteklih 18 mjeseci izradili smo i dvije analize šteta nakon potresa da pomognemo pristupu sredstvima iz EU.

Sve u svemu, kako je ovo moj zadnji angažman za Svjetsku banku nakon 30 godina, bilo bi mi draže da su okolnosti bile lakše, da sam imala više vremena za opuštanje i uživanje u ovoj predivnoj zemlji. Od Hrvatske sam naučila mnogo i sa sobom ću ponijeti nezaboravna sjećanja na velikodušnost i posvećenost svojih kolega i kolegica, na to kako se hrvatski narod udružio nakon petrinjskoga potresa i na sposobnost zemlje da ustraje u vremenima krize. ❖